Počeću drugom rečenicom. Jedan korak od početka.
Jeste, dvokrile je prirode razlog za ovo zabušavanje. Nesnosna besanica izazvana magnetizmom prve rečenice isijava sa desnog krila. Treba je napisati velikim slovom, Prvu rečenicu. Dabome. U novi red!
Njeno veličanstvo - Prva rečenica!
Kao da najavljujem kraljicu Viktoriju. Ono, nekako i liče, zar ne? Toliko upečatljive, dugoročne, da održavaju mutnu maglu nad mišlju o vremenima potonjim...rečenicama potonjim. Svetom posle njih. Madaaaaaaa...ja bih radije neku eteričniju figuru od teške, guzate, do grla zakopčane kraljice.
Ups! Moje zabušavanje!
Sa levog krila mu leprša grozničava želja, Želja(opet ta velika, velika slova) za hvatanjem živog jata rečenica, dok se još nisu raspršile prema Nebu, odakle i stižu u moje uho, kradom. Zaposedaju me u onim blagorodnim momentima prvog buđenja, dok su još svi unutrašnji konci harmonično zategnuti. Dok ne naiđe prva okamenjena misao, da me saplete, misao ustajala kao isprana uniforma i zbaci me iz sedla nikad spoznate jave. Tada se spustim u svakodnevni san, među ostale spavače i sa čežnjom zamišljam sve te lepe rečenice odbegle ponovo, do sledećeg jutra...ili do sledeće prilike.
Mogla bih da otpočnem trećom rečenicom. Kao kada te na đačkoj igranci u mraku jedna ruka izvuče iz stolice, a da lice koje ide uz tu ruku ne vidiš. Hop! Šta me snađe! Eto nas nasred učionice. Miriše sredstvo za dezinfekciju linoleuma, pubertetski znoj što na mladi luk liči, a preko njega pozajmljeni parfemi i kolonjske vode starije braće i ostalih iskusnih zavodnika...a ti? Igraš, najpre, sa svojom strepnjom, majušni uvodni ples, ne viriš, kapci su ti namerno stisnuti, toliko stisnuti da će ti se pomešati gromuljiva crna maskara sa krejonom golubije sive boje i masnim rumenilom koje si namazala na gornji kapak, da istakneš pogled, da te vide i u tami, mislićeš o tome kasnije, sad je čas za ples, igru, par! Znaš da ti se nakostrešila svaka dlačica u nosu, ali ne znaš, odgonetaš ko bi to mogao biti...taj što drhti dok te grli, steže te kao da si košarkaška lopta koju će mu protivnik oteti. Ne, nećeš mu pobeći. Stiskavac je krenuo i ti si se pripila uz njegovo telo, zagrlila ga obema rukama oko vrata, osećajući da imaš barem par koščica viška, ima ih i on, sva nekako štrčiš, štrči i on, kao nespretno uglavljene pazle u povećoj slagalici punoj suviše sličnih detalja. Ups, opet te je nagazio. Patike broj čertdesetičetiri!
Takva je treća rečenica, zar ne?
Ma, daj, krenuću sa bilo koje tačke, kad smo već kod rečenice - slagalice. Ona ima samo jedan zakon, poznat i petogodišnjaku: sa koje god tačke da otpočneš – na kraju će slika biti ista. Skoro kao Kolumbova jednostavna misao o kretanju u jednom pravcu oko zemljine kugle. Roman oko kugle.
??? Ne vredi, neizbežno je, već je perspektivu izmenila pračetovska slika na kojoj su tri čudne veštice što uz glasno usrkavanje čaja od bokvice i ladoleža, krmeljivim unutrašnjim okom gledaju u tu istu kuglu, makar da je i romanom nazovemo.
(Ova je slika oslobođena čak i primesa asocojacije na kritičare, profesionalne čitaoce i slične kreature. Dubok naklon lektorima, oni nemaju kud!)
Krećem, dakako, od prve zgrabljene rečenice.
Igra mi oko. Još frtalj sata do dva ujutru. Šta sam ono htela... Levo oko...
Rečenice su kao plašljive ptice. Treba ti dobro izrađena i uvežbana veština posmatranja i prikradanja, da ne bi odlepršale, zar ne..? Da ti ni oko ne zaigra.
Igra mi oko. Dva ujutru. Tišina. Nije doba proze. Sećam se Steve Raičkovića kako leži u travi i sluša Tišinu.
„Hvala Suncu, Zemlji, Travi...“
Znam da su njegova slova bila mala, ali moja su velika, zaslužuju to.Veličinu. Sunce, Zemlja, Trava, Tišina...
„On oseća kako su njegove školjke urasle u zid Tišine...“
Druga pesma, opet Stevan „Visoki“. Školska priredba za Dan Armije, dupke puna sala vojnika, zagušljiv je vazduh od susnežice što isparava po ko zna koji put sa njihovih grubih uniformi(šta sam se uhvatila za te uniforme?!), i roditelji su tu, mame, ko bi drugi i poneki deka. Ja sam u čizmama, kariranoj suknji do pola listova, pozajmljenom sakou sive boje, sašivenom po ekstra lakom šnitu iz oktobarske Burde.
Mogla bih da završim prvom rečenicom. Ionako su sve potonje izlišne, barem za osetljivog čitaoca.
Preskočiću vreme, kao da ne... da vreme ne prolazi. (Bahate li misli!)
Simuliraću uspešne pokušaje ophođenja sa sobom.
Klackaću se na paradoksu potrebe za govorom i potrebe za ćutanjem. Praviću suvišni izbor između bezglasnog govora i glasne tišine. Imitiraću umetnost držanja pažnje sve dok ne ulovim muvu u hladnoj supi.
Ma, sve je ovo u perfektu, koga zamajavaš?!
Ima li kraja tom perfektu? Hoće li me ikada taj perfekat pustiti u futur??!
Počeću sutra, noćas sam ionako za prozu neupotrebljiva.
U traganju za Prvom rečenicom... Nesnosna besanica.
Нема коментара:
Постави коментар